Nedaj suzi dalje, ne pustaj ih vise. Ne jecaj! Od tog nista nemas, digni ruke i Allaha zamoli za ovu dusu kojoj se ispit (polaganje racuna) sprema.Ne dopusti da kazu da je steta umrijeti mlad...ne...steta je kad ti dusu uzmu, a s njom nije zadovoljan tvoj Rabb. Znala, reci svima da sam...a ne govori da sam plakao/la, nek misle da sam jaka bio/la...
Ne daj da kazu: "Kako dalje...?", dovom nek se sjete, a hocu osmijeh na licu da vam sja, kad mezar moj medju stotinama drugih nikne iz tla. Reci da sam sretan/a, da je insaAllah, ovako bolje...dunjaluk je varka i lazan sjaj.

petak, 16. prosinca 2011.

Priča o jednom griješniku*





Ko je stvorio tvoje oči?



Elhamdulillah




Hvala Allahu na svakom stanju*




“Bože, molim od Tebe potpunu blagodat, stalnu očuvanost od grijeha, sveobuhvatnu milost, zdravlje, udobnost i sreću u životu, pravo dobročinstvo, opću blagodat, dobrotu i uljudnost.

Bože, budi uz nas, a nemoj biti protiv nas. Sretno završi naše živote, ispuni naše čiste želje, podari nam zdravlje kad odlazimo i kad dolazimo, kad osvićemo i kad omrčemo, uputi nas Svome rahmetu, prospi Svoj oprost na naše grijehe, daj nam da se popravimo, da nam pobožnost bude glavna opskrba, da se za vjeru trudimo, i razvijamo i da se na Tebe oslanjamo!

Bože, učvrsti nas na pravom putu i u ispravnosti, odvrati nas od onih poslova za koje bi smo se kajali na Sudnjem danu ako bi smo ih počinili, opskrbi nas opskrbom Tvojih odabranika, odbij od nas zlo Tvojih neprijatelja, sačuvaj nas od vatre kao i naše očeve, majke, braću i sestre! Učini nam to, tako Ti Tvoje milosti, o Ti koji si najmilostiviji, koji opraštaš, koji si milostiv. Ti sve znaš i silan si, prvi si i zadnji, moćan si i milostiv prema siromasima! Nema drugog osim Tebe! Obožavamo samo Tebe! Neka je spas Muhammedu alejhisselamu, njegovoj porodici i svim drugovima njegovim!

Amin!
Gospodaru naš, izliječi nam grudi i odstrani iz naših srca brige. Učini nas spokojnim. Primi naš namaz i post i naše veličanje Tebe.

Obraduj nas radosnim vijestima, budi nam Blag i Milostiv i počasti nas Džennetom. Učini da nam je draži život na Ahiretu, učini da smo zadovoljni.

Učini da nam je lahko jedni drugima izvinjenje dati. Udalji nas od licemjerstva, udalji nas od prigovaranja. Učini da možemo spoznati istinu i rastaviti je od neistine. Učini da ne miješamo dobra djela sa hrđavim.

Primi naše pokajanje, oprosti grijehe nama, roditeljima našim, našim umrlima i svim muslimanima. Naša posljednja dova je: الْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ Hvala Allahu gospodaru svih svjetova i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.«
_Komsiluk ?

_E , to ti je , sine moj , kod nas obaska ! _ govorio je moj djed , Alah rahmetile , okrecuci i namijestajuci ,okruglu , tamnoplavu kapu na glavi .

_Svaki komsiluk je prica za sebe ,_ nastavljao je on nadugacko i nasiroko_ al ‘, eto , ovo i ‘vako, k’o u nas nema nidje na cijelom dunjaluku !

_Svudje je nekako , a ovdje , ama bas , nikako !

_ Gluho bilo !

I stvarno , svadjalo se oko svega i svacega , a uvijek je sve bilo ‘’javna tajna ‘’i znao se tacan odgovor na svako skakljivo pitanje : Ko? S kim ? Gdje ? Kad ? Zasto ? I……………….kad ce opet ? 

Znalo se cije kokosi , prpajuci , kljucaju posijane pecenjke i zelenu salatu , cija macka jede tek izlegle pilice , ko je lopov , a ko posten , ko laze , a ko se samo pretvara da je iskren i …… ko je pravi covjek, ljudina . Znalo se i to da ce , u ono vrijeme, za dva dana ,nedaj Boze , biti smak svijeta oko pola noci , pa smo svi skupa , onako djuture ,cekali tu propast, i poslije ponoci , kad se nista nije dogodilo , komsiluk se podijelio na dva tabora : na one koji su vjerovali da je smak svijeta odgodjen zbog nevremena - padala je kisa - i na one koji su bili sigurni da ce se to jos dogoditi .

Bio je i treci tabor ; oni koji su sve to posmatrali i dobro se zabavljali ,praveci sale i viceve na racun ostalih .

Zaista , uvijek je bio neko ili nesto oko cega se hvatala guzva , dizala prasina , u koga se upiralo prstom , psovalo , pljuvalo , deralo iz sveg glasa , a , bome , i gadjalo ako zatreba , tako da su oni, koji nisu ucestvovali u svadji - publika , posmatraci i navijaci - morali, glavom bez obzira ,da pronadju prvi zaklon; neciju obliznju verandu , supu ili zbunje , kako ne bi bili svjedoci ,ako sve to dodje do Suda, a i da bi sacuvali vlastitu kozu .Opsta graja , psovke ,lazi , optuzbe , poredjenja i istine odjekivali su i kao eho se sirili kroz cvjetne basce i avlije , niz i uz mahalu ,dokle je sve to moglo da se popne , jer se sokak verao uz brdo , pokraj kuce naseg komsije Ale , odakle se uvijek sirio miris uprzenog secera i vanilije , od cega su on i njegova zena pravili slatkise te ih prodavali na pijaci .Malo dalje ,put je prolazio pored jednog napola srusenog kucerka, zaraslog u dracu i korov , gdje su se , kako se pricalo , i danju i nocu prikazivali duhovi i vjestice. Jos dalje , od tog strasnog mjesta , put je izlazio na glavnu cestu , kuda su prolazili kamioni teretnjaci i autobusi i gdje nisi , ni za zivu glavu , smio nosa promoliti .Cak ni moj djed nije uzlazio na vrh brda .Valjda se i on bojao prikaza , samo sto to nije htio nikom priznati .Ponekad bi prosetao do komsije Ale, vodeci me za ruku. Onda su sjedili i pricali , a ja sam se sladio svilenim bonbonama i kradom pogledavao na ‘’kucu strave ‘’, ocekujuci da , svakog trenutka , odatle iskoci nesto i zgrabi me , pa sam , za svaki slucaj , drzao djedov stap po sredini , dok se djed s obje ruke naslanjao , sjedeci na klupi ispod grozdja , na blago povijenu drsku , uglacanu i uvijek toplu od stalnog drzanja i , pri svakoj novoj recenici , namijestao se ; posebno ako se pricalo o penzijama i o cijenama na pijaci .

I tako , svakom je nesto falilo i smetalo pa su se svadje i svadjice vezivale jedna za drugu bas kao vjencic dragoljuba ,koga smo mi, djeca , lezeci u travi nizali ,provlaceci jedan cvijet kroz otvor na drugom cvijetu , grickajuci sitnim zubicima tanke , slatke peteljke .


Samo se moj djed nije svadjao, nikad ,i zato mi nije bilo jasno zasto je cesto govorio :

_ Kaki si ti , taki ti je i komsiluk !

A nije ni bjezao !

Zbog toga sam smatrao da je on najhrabriji covjek na svijetu , jer dok su kamenice , namijenjene nekom drugom , zvizdale oko njegovih usiju , on je , onako visok , sirokih ramena, stajao oslonjen na onaj , u mojim ocima , predugacak stap,’’potkovan ‘’ zutim limom - jer je djeda izdala snaga , ali ne i pamet - te, ostro i kratko , kuckao po betonskoj ploci ispred cesme , sto se smjestila usred cvijetnjaka punog mirisnih ruza i sarenih turskih karanfila , mrmljajuci sebi u njedra :

_Uh ! Uh ! Uh ! 

_Naletnici ! Naletnici !

_ Sejtan ih obuzeo , haman !

_Boga se Dragog ne boje !

A onda se , onako namrsten i ljutit , okretao prema meni i govorio :

_ D’jete , bjez ‘ u kucu ! 

_Ti ne bi treb’o sve ovo da gledas !

_Ni da slusas !

_Moglo bi te stogod potrefiti , pa eto ti belaja ! _ podizuci stap u zrak kao znak da se naredjenje mora odmah izvrsiti .

Nije mi bilo pravo sto moram poslusati djeda ,jer je sad bilo najzanimljivije , a mogao sam se , ako zagusti, sakriti iza djedove noge , kad se on i onako ne boji . 

Najgore , od svega toga, je bilo to sto je djed bio ljut , a on se na mene nikad nije ljutio .Da li je to bilo tako zbog toga sto sam ja uvijek bio dobar ili sto je djed , Alah rahmetile , rano umro pa se ne stigosmo ni zamjeriti jedan drugom ? Nisam bas siguran sta je bilo u pitanju , ali volio sam svog djeda vise od svih , koje sam poznavao .

Ono jest da je jednom skoro zagalamio kad je nasa kuja , zvana Cura , odnijela njegove papuce ispred Becirovih vrata , gdje je djed bio na kafi , nasoj kuci ; sigurno misleci da je neka greska u pitanju , jer djedove papuce moraju biti ispred nase kuce , a Becirove papuce ispred Becirove kuce. Nekako se dokazalo da su to bila pseca posla pa smo se svi ,na moju veliku radost , smijali, kako nasa kuja zna cije je sta i gdje sta pripada .Od tada smo morali svu obucu unositi u kucu , jer je Cura , pri svakoj nasoj posjeti komsiluku , nepogresivo raznosila obucu tamo i ovamo .

Curu su svi voljeli .Kod nas je spavala i jela , a po citav dan se setala po mahali kao kakva stokuca. Onako pomalena , bijele , kovrcave dlake , sitnih , pametnih , zmirkavih ociju, u ljeto puna cicaka , u jesen i proljece blatnjava po stomaku , stalno je nekud isla i sunjala se oko tudjih taraba, njuseci i prateci svacije tragove ili , iz sve snage , trceci za nama i ispred nas , unaprijed znajuci mjesto kuda smo se uputili .

_ Nije ni cudo ,_govorio je djed ,_ jel’ ono zensko , tu nema pomoci !

_ Jos ce djegod na kahvu svratiti i mladozenju nam u kucu dovesti !


To se uskoro i dogodilo .Oko nase kapije , nocu , dok je sav valjan svijet spavao , poceli su se okupljati psi iz nase i drugih mahala .Uzalud ih je djed razgonio , posipao vodom , prijetio stapom , ali ……………… nista .Najzad se to nekao samo od sebe stisalo i razislo , a nasa Cura postade ‘’ sretna mama ” , kako se djed salio . Iz drvene psece kucice , smjestene ispod tresnje , culo se cijukanje i Cura vise nije zavirivala po potocima i dvoristima , vec je strpljivo lezala , dok su stenad poslusno sisala .Jednom , dok je djed nosio Curi hranu, otkrismo da je jedno ,od pet stenadi , krepalo i djed ga zakopa iza stale .Sutradan je Cura ,to krepano stene , iskopala i unijela u svoju kucicu.Djed ga ponovo zakopa , ali sad na drugo mjesto . Medjutim , Cura ga opet iskopa i vrati medju ostalu stenad .Sad djed zamota stene u kesu i zamoli seljaka, sto nam je u po ljeta dovozio drva za zimu, da ga zakopa negdje daleko , gdje ga Cura ne moze naci .

Taman smo pomislili da se to sve dobro zavrsilo, kad jednog lijepog , suncanog poslijepodneva , dok smo djed i ja , poslije rucka, drijemali na seciji iza kuce,i dok se djedova kapa odmarala na mojoj glavi , a djed vrbovom granom, tu i tamo ,zamahnuo , tjerajuci muhe ujedavke, pronese Cura pored nas, drzeci zubima iza vrata, sklupcano crno mace ; sto ga nasa macka, nekoliko dana ranije , u kokosinjcu omacila . Djed se odmah razdrijema , a ja potrcah da vidim sta ce dalje biti .

A sta bi moglo biti?! 

Cura k’o Cura!

Unese mace u kucicu i izvrnu se na ledja !Tek sad su svi bili , po njenom racunu , na broju !

Poslije stize i djed pa odmahujuci glavom veli :

_ Eto sta ti je mati ! Svejedno sto nije insan , opet znade za tugu !

Ubrzo se proculo , uokolo , kako mi imamo psa sto umije racunati , pa odose ona stenad , cim su progledala , k’o vruca halva .Nama ostade samo jedno , crno sa bijelim sapama i bijelom tackom na vrh repa te je izgledalo kao da je ugazilo u legen s krecom . Dadosmo mu,kulturno , ime Riki . 

Sve se mijenjalo i prolazilo . Samo su komsijske netrpeljivosti ostajale i ponavljale se skoro svakodnevno, te je bilo neobicno kad bi mir i tisina pokrili prepune strikove tek opranog rublja , grane savijene pod tezinom zrelih jabuka i sljiva ranki , prekinuta , tu i tamo , djecijim smijehom i radosnim uzvicima. 

Bilo kako bilo ! Cesto se sjetim komsiluka i mog djeda , Alah rahmetile , pa pozelim da se kao nekad , ‘’cim siba proradi ‘’ , sakrijem iza njega da me zastiti od svih proslih i buducih razmirica i nesporazuma .