Elhamdulillah

_Komsiluk ?

_E , to ti je , sine moj , kod nas obaska ! _ govorio je moj djed , Alah rahmetile , okrecuci i namijestajuci ,okruglu , tamnoplavu kapu na glavi .

_Svaki komsiluk je prica za sebe ,_ nastavljao je on nadugacko i nasiroko_ al ‘, eto , ovo i ‘vako, k’o u nas nema nidje na cijelom dunjaluku !

_Svudje je nekako , a ovdje , ama bas , nikako !

_ Gluho bilo !

I stvarno , svadjalo se oko svega i svacega , a uvijek je sve bilo ‘’javna tajna ‘’i znao se tacan odgovor na svako skakljivo pitanje : Ko? S kim ? Gdje ? Kad ? Zasto ? I……………….kad ce opet ? 

Znalo se cije kokosi , prpajuci , kljucaju posijane pecenjke i zelenu salatu , cija macka jede tek izlegle pilice , ko je lopov , a ko posten , ko laze , a ko se samo pretvara da je iskren i …… ko je pravi covjek, ljudina . Znalo se i to da ce , u ono vrijeme, za dva dana ,nedaj Boze , biti smak svijeta oko pola noci , pa smo svi skupa , onako djuture ,cekali tu propast, i poslije ponoci , kad se nista nije dogodilo , komsiluk se podijelio na dva tabora : na one koji su vjerovali da je smak svijeta odgodjen zbog nevremena - padala je kisa - i na one koji su bili sigurni da ce se to jos dogoditi .

Bio je i treci tabor ; oni koji su sve to posmatrali i dobro se zabavljali ,praveci sale i viceve na racun ostalih .

Zaista , uvijek je bio neko ili nesto oko cega se hvatala guzva , dizala prasina , u koga se upiralo prstom , psovalo , pljuvalo , deralo iz sveg glasa , a , bome , i gadjalo ako zatreba , tako da su oni, koji nisu ucestvovali u svadji - publika , posmatraci i navijaci - morali, glavom bez obzira ,da pronadju prvi zaklon; neciju obliznju verandu , supu ili zbunje , kako ne bi bili svjedoci ,ako sve to dodje do Suda, a i da bi sacuvali vlastitu kozu .Opsta graja , psovke ,lazi , optuzbe , poredjenja i istine odjekivali su i kao eho se sirili kroz cvjetne basce i avlije , niz i uz mahalu ,dokle je sve to moglo da se popne , jer se sokak verao uz brdo , pokraj kuce naseg komsije Ale , odakle se uvijek sirio miris uprzenog secera i vanilije , od cega su on i njegova zena pravili slatkise te ih prodavali na pijaci .Malo dalje ,put je prolazio pored jednog napola srusenog kucerka, zaraslog u dracu i korov , gdje su se , kako se pricalo , i danju i nocu prikazivali duhovi i vjestice. Jos dalje , od tog strasnog mjesta , put je izlazio na glavnu cestu , kuda su prolazili kamioni teretnjaci i autobusi i gdje nisi , ni za zivu glavu , smio nosa promoliti .Cak ni moj djed nije uzlazio na vrh brda .Valjda se i on bojao prikaza , samo sto to nije htio nikom priznati .Ponekad bi prosetao do komsije Ale, vodeci me za ruku. Onda su sjedili i pricali , a ja sam se sladio svilenim bonbonama i kradom pogledavao na ‘’kucu strave ‘’, ocekujuci da , svakog trenutka , odatle iskoci nesto i zgrabi me , pa sam , za svaki slucaj , drzao djedov stap po sredini , dok se djed s obje ruke naslanjao , sjedeci na klupi ispod grozdja , na blago povijenu drsku , uglacanu i uvijek toplu od stalnog drzanja i , pri svakoj novoj recenici , namijestao se ; posebno ako se pricalo o penzijama i o cijenama na pijaci .

I tako , svakom je nesto falilo i smetalo pa su se svadje i svadjice vezivale jedna za drugu bas kao vjencic dragoljuba ,koga smo mi, djeca , lezeci u travi nizali ,provlaceci jedan cvijet kroz otvor na drugom cvijetu , grickajuci sitnim zubicima tanke , slatke peteljke .


Samo se moj djed nije svadjao, nikad ,i zato mi nije bilo jasno zasto je cesto govorio :

_ Kaki si ti , taki ti je i komsiluk !

A nije ni bjezao !

Zbog toga sam smatrao da je on najhrabriji covjek na svijetu , jer dok su kamenice , namijenjene nekom drugom , zvizdale oko njegovih usiju , on je , onako visok , sirokih ramena, stajao oslonjen na onaj , u mojim ocima , predugacak stap,’’potkovan ‘’ zutim limom - jer je djeda izdala snaga , ali ne i pamet - te, ostro i kratko , kuckao po betonskoj ploci ispred cesme , sto se smjestila usred cvijetnjaka punog mirisnih ruza i sarenih turskih karanfila , mrmljajuci sebi u njedra :

_Uh ! Uh ! Uh ! 

_Naletnici ! Naletnici !

_ Sejtan ih obuzeo , haman !

_Boga se Dragog ne boje !

A onda se , onako namrsten i ljutit , okretao prema meni i govorio :

_ D’jete , bjez ‘ u kucu ! 

_Ti ne bi treb’o sve ovo da gledas !

_Ni da slusas !

_Moglo bi te stogod potrefiti , pa eto ti belaja ! _ podizuci stap u zrak kao znak da se naredjenje mora odmah izvrsiti .

Nije mi bilo pravo sto moram poslusati djeda ,jer je sad bilo najzanimljivije , a mogao sam se , ako zagusti, sakriti iza djedove noge , kad se on i onako ne boji . 

Najgore , od svega toga, je bilo to sto je djed bio ljut , a on se na mene nikad nije ljutio .Da li je to bilo tako zbog toga sto sam ja uvijek bio dobar ili sto je djed , Alah rahmetile , rano umro pa se ne stigosmo ni zamjeriti jedan drugom ? Nisam bas siguran sta je bilo u pitanju , ali volio sam svog djeda vise od svih , koje sam poznavao .

Ono jest da je jednom skoro zagalamio kad je nasa kuja , zvana Cura , odnijela njegove papuce ispred Becirovih vrata , gdje je djed bio na kafi , nasoj kuci ; sigurno misleci da je neka greska u pitanju , jer djedove papuce moraju biti ispred nase kuce , a Becirove papuce ispred Becirove kuce. Nekako se dokazalo da su to bila pseca posla pa smo se svi ,na moju veliku radost , smijali, kako nasa kuja zna cije je sta i gdje sta pripada .Od tada smo morali svu obucu unositi u kucu , jer je Cura , pri svakoj nasoj posjeti komsiluku , nepogresivo raznosila obucu tamo i ovamo .

Curu su svi voljeli .Kod nas je spavala i jela , a po citav dan se setala po mahali kao kakva stokuca. Onako pomalena , bijele , kovrcave dlake , sitnih , pametnih , zmirkavih ociju, u ljeto puna cicaka , u jesen i proljece blatnjava po stomaku , stalno je nekud isla i sunjala se oko tudjih taraba, njuseci i prateci svacije tragove ili , iz sve snage , trceci za nama i ispred nas , unaprijed znajuci mjesto kuda smo se uputili .

_ Nije ni cudo ,_govorio je djed ,_ jel’ ono zensko , tu nema pomoci !

_ Jos ce djegod na kahvu svratiti i mladozenju nam u kucu dovesti !


To se uskoro i dogodilo .Oko nase kapije , nocu , dok je sav valjan svijet spavao , poceli su se okupljati psi iz nase i drugih mahala .Uzalud ih je djed razgonio , posipao vodom , prijetio stapom , ali ……………… nista .Najzad se to nekao samo od sebe stisalo i razislo , a nasa Cura postade ‘’ sretna mama ” , kako se djed salio . Iz drvene psece kucice , smjestene ispod tresnje , culo se cijukanje i Cura vise nije zavirivala po potocima i dvoristima , vec je strpljivo lezala , dok su stenad poslusno sisala .Jednom , dok je djed nosio Curi hranu, otkrismo da je jedno ,od pet stenadi , krepalo i djed ga zakopa iza stale .Sutradan je Cura ,to krepano stene , iskopala i unijela u svoju kucicu.Djed ga ponovo zakopa , ali sad na drugo mjesto . Medjutim , Cura ga opet iskopa i vrati medju ostalu stenad .Sad djed zamota stene u kesu i zamoli seljaka, sto nam je u po ljeta dovozio drva za zimu, da ga zakopa negdje daleko , gdje ga Cura ne moze naci .

Taman smo pomislili da se to sve dobro zavrsilo, kad jednog lijepog , suncanog poslijepodneva , dok smo djed i ja , poslije rucka, drijemali na seciji iza kuce,i dok se djedova kapa odmarala na mojoj glavi , a djed vrbovom granom, tu i tamo ,zamahnuo , tjerajuci muhe ujedavke, pronese Cura pored nas, drzeci zubima iza vrata, sklupcano crno mace ; sto ga nasa macka, nekoliko dana ranije , u kokosinjcu omacila . Djed se odmah razdrijema , a ja potrcah da vidim sta ce dalje biti .

A sta bi moglo biti?! 

Cura k’o Cura!

Unese mace u kucicu i izvrnu se na ledja !Tek sad su svi bili , po njenom racunu , na broju !

Poslije stize i djed pa odmahujuci glavom veli :

_ Eto sta ti je mati ! Svejedno sto nije insan , opet znade za tugu !

Ubrzo se proculo , uokolo , kako mi imamo psa sto umije racunati , pa odose ona stenad , cim su progledala , k’o vruca halva .Nama ostade samo jedno , crno sa bijelim sapama i bijelom tackom na vrh repa te je izgledalo kao da je ugazilo u legen s krecom . Dadosmo mu,kulturno , ime Riki . 

Sve se mijenjalo i prolazilo . Samo su komsijske netrpeljivosti ostajale i ponavljale se skoro svakodnevno, te je bilo neobicno kad bi mir i tisina pokrili prepune strikove tek opranog rublja , grane savijene pod tezinom zrelih jabuka i sljiva ranki , prekinuta , tu i tamo , djecijim smijehom i radosnim uzvicima. 

Bilo kako bilo ! Cesto se sjetim komsiluka i mog djeda , Alah rahmetile , pa pozelim da se kao nekad , ‘’cim siba proradi ‘’ , sakrijem iza njega da me zastiti od svih proslih i buducih razmirica i nesporazuma .